Upustvo za korištenje

Avantura kreativnog slušanja

Piše: Đino Đivanović

Za početak, što je neophodno? Postaviti se pravilno, dakle, smjestiti se u udobno sjedalo, koje doduše može biti i najobičnija kuhinjska stolica. No, važno je i to da se pokraj može slobodno stajati, o nju tek ovlaš oslonjen. Sjedeći ili stojeći, svejedno valja zasukati rukave, ugoditi unutarnju atmosferu i naslutiti najbolji trenutak u kojem će tonovi početi lagano kapati, teći i razlijevati se u ono što se zove glazba, nastupajući kroz kanale i korita, raspršujući se tako sve do svog ušća, svoje delte, gdje će je po vjekovnim zakonitostima preuzeti more ili drugačije rečeno, nepregledna površina etera, neba i svemira. Ova slika vode koja slobodno putuje u svom bezvremenom rutinskom činu, jest slušanje. No ono, za razliku od prirodne mehanike kretanja vodenog toka, ipak zahtijeva neke nužne predradnje, iziskuje prelazak, trenutni preskok granice između dvaju stanja duha. Iz jednog koje smo poznavali kao zadato, uobičajeno, u ono drugo, stanje što se opredmećuje kao nova, prepoznata i učinkovita energija i emocija, fenomen i ugoda, koja sada djeluje ne tek na pojedinca-slušatelja, već i na stvari kao takve, atmosferu i prirodu, ulice i zgrade, prometala i glasove, boje i godine.

Bezbrojni su pisali i govorili o tom doživljaju, o dolasku glazbe u goste ljudskom duhu, njenom kretanju kroz čovječanstvo, na svom velikom putovanju oko planeta i šire. Fasciniranost ovim darom, što je na Zemlju možda sletio s neke mnogo kompleksnije i udaljenije dimenzije mogućega, nužno kreira ideje koje imaju nakanu razumjeti i objasniti ga. Pa tako i u susretu s jednim samosvojnim glazbenim opusom, ova razumska dužnost osjeća kako o svemu valja kazati i napisati poneku misao. Koja odmah potom generira pitanje, je li dorasla, svojim naučenim sistemom pobuda i reakcija, dosega i ograničenja, riječima izreći ono što trenutak slušanja proizvodi u osjetilima? Na način da se pokuša zaustaviti u nekoj čvrstoj točki komprimiranog, intelektualiziranog ili oduhovljenog, svjedočanstva o fenomenu koji po svojoj prirodi zapravo izmiče tumačenju?

Bilo kako bilo, da bi se rečeno iskustvo rekapituliralo, drugima opisalo, ono se nekako mora zamišljati, treba se pouzdati u slike i predodžbe, to jest smjerokaze koji upućuju na utabane staze, uobičajene prilazne putove ka onome što se percipira. No, kao i u svakom drugom rubno mističnom iskustvu, kakvo slušanje glazbe iskonski jest, tragovi njenog skrivenog nauma ostavljeni su poput mrvica razasutih po onim već spomenutim stazama te se opiru prikupljanju pomoću kategorija i logike racionalnog uma. S tla podigneš jednu, drugu, pa treću, no i dalje nisi siguran što bi s njima dalje trebao. Namjesto ovog snalaženja s fragmentima, slušatelj, dakle, treba prihvatiti igru, razgrnuti prostor imaginaciji i skrenuti s ove već proslavljene staze, na kojoj bi inače bio zaokupljen mrvicama. Valja mu zaći tamo sa strane, malo dublje u raslinje, proći kroz negažen teren udaljen od puta, tako da se pred njim najednom pojavi obala koje nema na mapi, odakle pogled puca na golemo razasuto otočje. Sljedeći korak u ovom off road poduhvatu, sasvim prirodno jest ući u more i zaroniti. Arhipelag što se prostire pred tragačem, već je jasno, onaj je opus s početka ovog teksta.

Dolje pod površinom, čuvajući zrak, mora se prepustiti nepredvidivim strujama sve dok ga ove ne izbace na novo i nepoznato kopno. Tu će, dolazeći k sebi i propuštajući morsko dno kroz prste i uši, pažljivo promotriti tlo na koje je stupio. U kontaktu s njegovim temeljima, prvo će se susresti s kamenom. Potom će shvatiti da se radi o istosti, onog dolje pod morem i ovoga što se nalazi vani. U tim trenucima, na obzoru bi trebala zasjati i zvijezda, neka vrsta intimne svjetlosti, simbolizirajući trenutak spoznaje kako je to sve jedna te vječna priča o obrtanju svijeta, o presvlačenju slojeva, o čvoru u koji je vezano vrijeme obje strane zemlje po kojoj hodamo i koju slušamo, dok nam ona posvuda ostavlja note svojih simfonija u svom bezvremenom hodu, prirodu kao božansku glazbu stvaranja.

U novom ambijentu, slijedi orijentacija pomoću zvuka koji obasjava sve ono što se može opipati. Jer zvuk je oblik i postojanje, dodir i igra. Uskače među dlanove, i želi se podijeliti kao da je jabuka ili bolje rečeno, tajna. Dobacuje ga se poput lopte i ponovno dohvaća. I u Marovim kompozicijama, zvuk je vani, na terenu, leti od ruke do ruke, i ta zaigranost iznova prelazi u koncept, dok se autentični glasovi prirode sami od sebe pridružuju ovom ludičkom činu, opušteno se prelijevajući u glazbu koja pleše i s kojom se pokreće. Sve to naizgled podsjeća na manirističku eklektičnost, no zapravo, zatiče nas brižno metodičan stil, koherentan izraz te prepoznatljivo autorsko pismo, a eksperimentiranje s učenom ukorijenjenošću u tradiciji, istovremeno razotkriva pogled u avangardnu budućnost.

Primjer iz prakse: arhajski zvukovi dombre, centralnoazijskog trzalačkog instrumenta spajaju se s elektronskim ritmovima, udarcima sintetičkog jahanja na soničnom valu, dok negdje iz pozadine pristiže glasanje dine i topota konja. Evo nas u stepi, pješčano smeđoj, pustijoj od pustinje. Potom udarac filmske klape, izmjena kadra i već smo na računalnom tartanu, među čipovima i matičnim pločama, u mikrokozmosu jurećih bitova. Vjetar budućnosti vije prašinu što zastajkuje nad sklopovljem, a slušatelj se prepušta ritmu blagog transa koji ga je maločas zaljuljao. Duboki, vibrirajući zvuk daljine kreira scenografiju stepskog špageti vesterna s retro techno kulisom. A kad motor ubrza, kad zatitra na 10.000 okretaja u minuti, podsjeća na početak lude trke, pasa, bolida ili sprintera lake atletike. I slušatelj se postavlja u poziciju čučnja, pod stadionskim reflektorima ljetne noći pune sitnih mušica i zvijezda. U ušima buka neobuzdane mase, sijevaju blicevi dok znoj kapa sa čela, čuje se pucanj i prije nego je zvuk eksplozije stigao do svoje prve četvrtine odjeka, onaj koji sluša ispaljuje se iz niskog starta, skače i s obje je noge u zraku, tek vršcima prstiju dodirujući tlo, započinje jurnjavu. U prvih nekoliko koraka, savladava tempo podrhtavanja žica, sinkronizira se mehanizam trke i glazbanja dok simultano sa svih strana kreće probijanje zvuka planinske frule koja putuje prema ovoj zeleno-crvenoj plohi.

Ne bez predimenzioniranih sunčanih naočala slijedi ju disko, stotinjak BPM-a nježne ljetne čage, pomalo svemirske, nalik soundtracku što prati lansiranje flote satelita koji sad promatraju ovaj epski događaj, snoviđenja čovjeka u trci, čovjeka što samo sluša glazbu, zamišlja zvukove, onako kako mu nahode slike, a pred očima se rastvara neočekivana avantura. Zrake satelitskih sanja premještaju snop svjetla pozornice s onog ludog nadmetanja u kojem je slušatelj upravo jurio po borilištu. Evo ga već u slowmotionu kazaškog dancefloora gdje pleše pod stroboskopom, vjerojatno s rukama u zraku, do zamišljene granice ramena i ključnih kostiju. Ruke najbolje svjedoče u kakvom plesu se sudjeluje dolje, na tlu, s nogama.

I onda, dok je u međuvremenu odrađeno sve ono što je u međuvremenu potrebno odraditi, na obližnjoj plaži srednje velikih žala koja se smjestila tik pred izmaštanim lakoatletskim stadionom, netko se opet dohvatio stare dobre dombre, i onako u južnjačkoj maniri virtuozno solira, uz podršku raštimanog benda aftera, dopodnevnog mamurnog škiljenja u sunce koje se penje na vrh neba. U toj festivalskoj sceni sad je na redu sjedenje u krugu na livadi, jer ni ne moramo biti na žalu, možemo biti i na klupi, na vrhu nebodera, na planini ili u parku.

Tko tamo nije za života puhnuo u pivsku flašu, taj je pivo pio tek usput. Ovo govorim zbog brass kvinteta čiji se zvukovi razlijevaju okolinom, kao da se gegaju po staklenom nebu, nad oblacima mekanima kao pamuk, dok marširaju u crvenkasti suton i sve se njiše i savija kao autobus harmonika. U tom eksperimentalnom koncertu za polupraznu bocu i čep, poimanje glazbala rasteže se poput žvakaće gume, podsjećajući nas na onu pradrevnu istinu da je sve instrument i kako je posvuda glazba. Sve svira, a posebno dojmljivo je kamenje domaće sa samoniklih plantaža stijenja što zauzimaju dobru polovicu naše zemlje.

Tamo nas čeka elementarno stanje stvari, izdržljivo počelo od kojega je sastavljen svijet. S kamenom se uvijek može računati, na njega osloniti, iz njega izvući tvrda suština. Prvo se grebe pod morskom površinom, struže i kotrlja. Nošen valovima, neprestano se sudara i prometuje, biva gažen stopama, a u nekom času i sam krene kročiti te pozdravljajući svjetlo izlazi vani. Cijedi se, suši, grije na suncu i ubrzo postaje vreo kao juha. Evolucija se zbiva hitro, sazrijevanje za kopnenu misiju odvija se u najkraćem mogućem roku, sljedeći je korak svirka. U jakom, čvrstom elektroničkom modu, kamen se snalazi posve prirodno. Lako pliva i uz jazz – kontrabas i klavir s njim se komplementarno nadopunjuju. Eksperimentalno se razotkriva i u pucketanju, nalik paljenju vatre, tijekom prolaska prstima kroz zvonca.

On je višeglasje ptičje igre, erupcija dječje mašte. Frnje, brojalice, skrivači i nepoznata bića iza zavjese. Dobar dan, javlja se udarac bubnja i presvlači sliku glatkom kožom džungle, također naše domaće, sastavljene od bure i makije, kroz koju se treba provući i iščupati. U tom koprcanju, otkotrlja se niz brdo kamenčić kao niz koraljne stepenice i usađuje u crvenu zemlju. Odozgo ga promatra lijerica i grebe, struže i klizi, balansirajući po vrhovima stijena što se oštro urezuju u potplate, i valja im poskakivati. Otud i potječe ritam ovdašnjeg plemena koji odašilje signal ravno gore prema kamenju nebesa, poput kakvog telegrafa prastarog doba. Britka struna gudala i udarac nogom od tlo, zajedno proizvode nešto nalik susretu vrha žigice i kresiva, te kvrcne iskra, zapravo poruka od milijun znakova, a uto iz utrobe škrapa, provire i jave se svi ostali stanovnici – biljke, miševi, kukci, poskoci, orlovi, keramika, kiklopi i zemljani prah. Kameni domaći, sviraju u punini stroge perkusionističke tradicije kraja iz kojeg su ponikli, ali nimalo konzervativni. Raširenih ruku dočekuju swing vokaliste i senzualni ženski glas što speluje nepotpuni alfabet dok detektivski klavir podiže obrvu i upire prstom u nekog ventrilokista koji lutku upravo postavlja na ruku i proviruje iza zastora, dok se podiže plima, kako bi prekrila scenu, zatvorila pozornicu, preplavila uši i započela oslobođenje, novi ciklus.

Već smo shvatili, u Marovoj glazbi sve se može pretvoriti iz jednog u drugo, vječna je transmutacija glazbe, zvuka, očekivanja, izvođača i slušatelja. Gdje jedno započinje, drugo ne završava, treće se vraća natrag na početak, zaobilazeći sva očekivanja, sve pretpostavke i shematiku. Zvuci izvučeni iz bezvremenog arhiva postaju vijest, koja se bavi rješenjem vječnog pitanja svih zagonetki, kokoš ili jaje? I naravno, daje jedini mogući odgovor: da bi prvo bilo prvo, mora prvo biti drugo.

Crescendo

Putnik namjernik, s ukuleleom pod rukom, jednog dana stigne u stari kameni grad. Obišavši ga polako i temeljito, više nego očaran viđenim stane pred mjesni zvonik i tu vrijednu uru pozdravi škripavim glasom svog vremešnog instrumenta. I dok se naokolo razliježu osunčani zvuci njegova muziciranja, pogled ove sasvim obične ljetne predstave pod otvorenim nebom u dugom se švenku seli u staru luku, među vezove. Grad se, naime, upravo u tom trenutku neobjašnjivo odlučio krenuti na plovidbu, zidinama se polako odvajajući od kopna za koje je do tada vjekovima bio vezan. U isti mah, odnekud se pred njim pojavi i sasvim neočekivani gost. Bio je to oveći kit, koji kao da je gradu stigao biti pratnja u ovom nezabilježenom činu. Scena što se upravo krenula odvijati, među pukom je izazvala opće čuđenje i nevjericu. Vijesti o događaju širile su se silnom brzinom, jurile su ulicama koje će niti za tren oka, biti ispunjene ljudima kao za vremena blagdana ili proslava, kad je narod načičkan po svim mogućim gradskim zakutcima. Neki su zaista bili u šoku, drugi su pak u svemu vidjeli tek ingeniozan performans i najoriginalniju predstavu na svijetu, hitajući pronaći dobro mjesto kako bi popratili ovaj jedinstven trenutak, neki treći, tek standardno kuriozni, išli su sumnjičavo raskrinkati ovaj fake news, dok su četvrti u to doba dana ionako izlazili u šetnju i po običaju promatrali pučinu.

I evo ih sviju gore, na gradskim bedemima, svjedoče kako iz grada upravo otplovljavaju na gradu samom. Za njima se kretao i kit, glasajući se poput brodske trublje. Na zidine učas izađu gudači, u improviziranoj akciji postavljanja glazbene kulise za ovaj poseban događaj nalik snu što je stupio na javu. I zagude. Brod-grad već je uhvatio zamah neumoljivo se udaljavajući od svoje nekadašnje luke. Kakav god pogon da je pod njim bio, čuo se nadaleko zvukom sličnim helikopterskom krilu koje je mlatilo preciznim kardiografskim ritmom. I dok je tako otkucavalo more, promatrana s kopna, ploveća tvrđava polako se spremala napustiti vidno polje. Gudači uhvate zamah za finale, raskrile se i započnu izvedbu dosad nepoznate sorkočevićijanske skladbe. Ostala je zametnuta negdje u skrivenom arhivu stare gradske palače, u prašini i među neotvorenim koricama, u drvenoj kutiji ispod poda s tri dna. Note su sad pred njima, a grad sluša praizvedbu. Osjetivši posebnost trenutka, na zidine se penju i renesansni svirci sa šalmajima, lutnjama i čembalima, pridružujući se ovom koncertu epohe. Konačno, i putnik s ukuleleom shvati da mu je mjesto oduvijek bilo ovdje.

Sve zviždi, ječi, gudi i pišti. Vile plešu, linđo bala, violine klikću. Grad je ploveća zvučna onomatosinteza. Igra i kolo, ruke i noge, crveni baršun, žuto ljeto i modro-sivi tonovi neba. Jer ova je glazba neprestana boja koja nadilazi dualitet. Kao zelena naranča, kao polis što brodi. Na oba načina istinita.